Običaji ili adeti

User Rating:  / 0

O običajima ili adetima koji su se njegovali u Gođenjima dosta mi je pričala Džebo Fata, Nusretova supruga, koja je poslije srebreničke tragedije nastavila živjeti u Bihaću kod sina Emina.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                Teško je odabrati koji su adeti važni. Ovdje spominjem samo neke, a nadam se da će neko ovo područje obraditi detaljno i posvetiti cijelu knjigu tome. Odabiranjem adeta shvatio sam značenje uzrečice:

 

Sto sela sto adeta.

 

         Običaji ili adeti su pravila ponašanja u određenim situacijama. Prema tome sam ih i obradio.

 

Trudnoća i porođaj

 

         Teški poslovi su bili opasnost za trudnice. Zbog toga su u vrijeme trudnoće ili «noseće žene» bile pošteđene teških poslova. Otuda potiče i uzrečica:

 

Ne daj, Bože, ljeta bez djeteta.

 

         Prema trudnicama se posebno izražavalo poštivanje. Tako su svi prisutni u prostoriji u koju ulazi trudnica morali ustati na noge. Zlobnici kažu da je to zbog toga što je bilo moguće da nosi muško dijete.

         Djeca su se rađala kod kuće. O porodu su brigu vodile žene koje su se isticale hrabrošću i koje su poznavale sve što treba uraditi da se porod obavi bez problema. Ove žene su se poštivale i slušale. Bile su poznate po tome što su hrabrile poridilje i oslobađale ih straha. Neposredno prije poroda porodilje su hodale prelazeći preko sjekire i sita. Vjerovalo se da će se time lakše odvojiti (odsjeći) plod od tijela i da će dobro razdvojiti (prosijati) ono što treba da napusti tijelo od onog što treba da ostane u tijelu trudnice.

         Poslije poroda su komšinice dolazile na babine. Smatralo se da je najviše sevapa «uhvatila» ona žena koja prva dođe. Porodilji su se donosili kolutovi pite, njenom mužu se donosila maslanica a djeci kolači.

         Poslije poroda se posebno poštivala «četeresnica». U tom periodu žene su bile pošteđene bilo kakvih teških poslova. Na primjer, nisu smjele donositi vodu u bremama i nisu smjele spavati sa muževima.

         Dijete se odmah po rođenju povijalo. Koristio se dugački povoj koji su bile vezane ruke uz tijelo i omotane su bile i noge. Ovo je činjenozbog toga što se smatralo da se time formira pravilno i čvrsto tijelo, posebno prave noge. Dijete se smještalo u bešike, koje su muževi brižno pripremali i ukrašavali. Bešike su punjene sijenom koje propušta mokraću. Sijeno se redovno mijenjalo.

         Mušku djecu je u bešiku prvi put stavljala muška osoba. Mislilo se da će dijete sličiti toj osobi. Biralo se ko će to biti. Žensku djecu su u bešiku prvi put stavljale ženske osobe. One su se takođe brižno odabirale, jer se vjerovalo da će dijete na nju ličiti.

         Muška djeca su se sunetila. Činili su to berberi koji su selo obilazili u pravilnim razmacima. Prilikom suneta dijete je držala posebno odabrana osoba kojoj je dijete vjerovalo. Obično je to bio trenutak kada je dijete prestajalo vjerovati toj osobi. Često su se djeca plašila riječima: «Eto berbera».

         Da bi djetetu olakšale bolove majke su koristile oklagije koje su valjale po nogama, jer su vjerovale da time bolove preuzimaju od djeteta na sebe. Za ublažavanje bolova i liječenje rane koristio se posebni mehlem koji se kupovao od berbera.

         Ženskoj djeci su se bušile uši tako se nažare žarom, a onda su se probijale «nagorjelom» iglom. Kroz rupu se provlačio konac natopljen voskom. Curice su ujutro kvasile probušeno mjesto svojom «gladnom pljuvačkom». Tako se postepeno odvajao vosak, rana je zarastala i curice su mogle koristi minđuše – postajale su velike.        

Da ne bi djeca uvijek ležala, a nije se imalo vremena da se drže na rukama, korišteni su dubci u kojima su mogli stajati. Nešto kasnije su se koristile hodalj-ke, da bi djeca mogla hodati. Hodaljke su pravljene od teljiga koji se pričvršćavao komad drveta (duži kolac). Kolac se posebno vezao za neku pogodnu gredu.

 

 

Zdrav i napredan unuk –

kolika je to radost?

 

Odrastanje, ašikovanje i udaja – ženidba

 

         Djeca su odrastanjem bila navikavana da što bolje upoznaju sredinu. Na vrijeme su saznavala kako se obavljaju pojedini poslovi, šta je to u njihovom okruženju opasnost a šta se može koristiti. Pored najbližeg okruženja (kuća, štala, njiva …) djeca su znala sve što treba o polju, šumi, izvorima vode, šum-skom voću (jagode, crvene i crne maline), glivama (šmrljci, reduše) itd. Djeca su znala praviti i koristiti čolane i omče za hvatanje kreja tokom zime. Za čišćenje zuba tražila se mašlja. Bijela od čiste jelove smole, a crvena od bistrih zrnaca smole homora koje su se sušile. Dok se čuvala stoka usavršavana je vještina pletenja krošanja i sepeta, pravljenje grabalja, vila, duduka, pišta, svirala, škrbanja za jagode i maline, itd.

         Poseba ljubav djece se stvarala prema stoci. Svako se ponosio svojim volom ili kjavom koja je morala biti uvijek sita čista …

 

 

Kada nema drugara, onda je tu volo

 

         Prirodno i zdravo odrastanje djece bitno je uticalo na formiranje njivog stava i odnosa prema životu. Djeca su na vrijeme spoznala značaj suprotnog pola u životu. Kao i o svim drugim stvarima i o odnosima muškaraca i žena razgovaralo se otvoreno. Nije bilo tajni. Mladići su na bezbroj načina pokazivali da sazrijevaju. Djevojke takođe, ali na svoj način. Okolina ih je bodrila, poštovala i potsticala da čine dobra djela i da postupaju pametno. Neosjetno su prelazili u zrele osobe. Bez kompleksa su sami tražili životnog saputnika. Počinje ašikovanje. Na bezbroj načina i na bezbroj mjesta. Roditelji se nisu mnogo miješali u njihovu privatnost. U takvim okolnostima nije bilo mladića koji se nisu oženili ili djevojaka koje se nisu udale. Zdrava i prirodna ljubav je za uzvrat poklanjala zdravu djecu.

         Ašikovanje je za sve bilo najljepši i najbezbrižniji dio života. Ašikovalo se pogledima, namigivanjem, išaretom, razgovorom, pričom, pjesmom. U ašiko-vanju se nisu smjele prekoračiti neke norme, morala se poštivati osoba sa kojom se ašikuje. Ako se igra u kolu, nije se smjelo držati za ruke, morao se koristiti rubac. Ako se «pendžeralo» moglo se razgovarati kroz ključaonice na vratima, kroz rorove na banjicama, kroz zatvorene pendžere. Fizičkih dodira nije smjelo biti.

         Poseban događaj je bio dolazak djevojaka iz drugih sela. Te djevojke su znale da će ih vidjeti svi mladići iz Gođenja ako odu po vodu na Rakovac. Da bi se mladići sakupili obavezno se zapjevalo pored izvora:

 

Kad popijem sa Rakovca vode,

pola bola sa srca mi ode.

 

         Djevojke su pjesmom davale do znanja da poštuju selo u koje su došle. Mladići su odgovarali pjesmom, ali su željeli iskazati svoju namjeru prema djevojkama:

 

Ko se, mala, napije Rakovca

zaboravi i majku i oca.

 

         Gođenjci su lijepo primali svakoga sa strane. Radi toga su gođenjski momci bili rado viđeni gosti u drugim selima. Kada dođu na neki dernek onda su to djevojke iskazivale pjesmom:

 

Vezem bluzu, mrse mi se konci.

najljepši su iz Gođenja momci.

 

         Sve što je lijepo traje kratko. Tako je i sa ašikovanjem, odnosno momkovanjem i curovanjem.

         Kod udaje su se djevojke većinom «krale». Rijetki su bili slučajevi da roditelji «daju» djevojku. Prije udaje djevojka i momak su jedno drugom davali biljeg. Biljeg od momka je donosio djevojki neko koga je djevojka poznavala i kome je vjerovala. Ako djevojka primi biljeg, onda ona svom odabraniku takođe šalje biljeg. Momak je obično u biljeg davao nešto od nakita, a djevojka neki svoj predmet koji je ručno uradila (lijepo izvezeni rubac ili nešto slično). Kod razmjene biljega se ugovaralo vrijeme udaje.

         Momak je sa svatovima dolazio do nekog određenog mjesta na kome su se mogli dobro sakriti da budu neprimijećeni. Samo mala grupa odlazi tajno po djevojku. Kada «ukradu» djevojku i dovedu je do svatova onda joj stave duvak (crvenu maramu) na glavu. Kada stari svat procijeni da su na sigurnom odstojanju od mladine porodice da se ne može desiti ništa što bi ih spriječilo da odvedu mladu, onda se pucanjem iz puške i pjesmom oglašavaju svatovi. «Krađa» djevojke se uvijek ozbiljno pripremala i u svatove su se vodili odvažni i sigurni prijatelji. Obično se mladićima govorilo: «Učini mi … pa ću ti poći u svatove».

         Mlada je morala imati duvak. Vjerovalo se, da ako mlada prođe neki dio bez duvaka, da će taj dio «pobiti grad». Duvak je mlada nosila sve do pilava. Duvak može obezbijediti djevojka i mladoženja, ali jagluk mora donijeti svaka djevojka – mlada.

         Kada svatovi dođu pred mladoženjinu kuću, onda su joj donosili muško dijete u naručje koje je ona darivala. Potom su joj davali sito ili rešeto sa žitom. Mlada je rasipala žito na sve strane, a onda je bacala sito na krov kuće. Prije ulaska u kuću stavljala je Musaf po ruku, poljubila bi prag i ognjište a onda bi ulazila u sobu.

         Mladino mjesto je u vrhu sobe u budžaku. Tu je mlada stajala «dvorila» sve prisutne. Ko joj donese šerbe, mlada ga je dužna darivati. Ako joj se donese kafa, takođe mora darivati. Onog ko joj skine obuću mlada ga je, takođe, dužna dativati. Mlada je darivale svoje predmete koje je sama izrađivala, obično su to bili vezeni predmeti ili novac. Kada neko od prisutnih kaže «mubarećolsum», onda je mlada dužna da sve žene poljubi u desnu ruku. Mlada je bila dužna dvoriti sedam dana.       

         Poslije sedam dana organizuje se veselje koje se sastoji od kne i pilava. Kna je prvi dan veselja. Tog dana đever (mladoženjin brat ili neki bližnji rođak) poklanja mladoj kat haljina (dimije i bluzu), mahramu, cipele i zlatni prsten. Mlada đeveru poklanja boščaluk (košulja, gaće, peškir). Đever takođe donosi knu. Posebno odabrane djevojke kniju mladu. Pri tom dvije djevojke mašu mahramama da mladoj bude ugodnije. Dvoje djece drže svijeću. Djevojke koje kniju mladu, kniju joj šake do zglobova i stopala takođe do zglobova. Poslije se to sve umotava u kučine. Prilikom obavljanja kne prisutne djevojke pjevaju prigodne pjesme:

 

Zlatni topi u grad udariše

našoj mladoj kuću postaviše.

 

Naša mlada, jel` ti žao babe?

Što će meni biti žao babe

U mog dragog boljeg babu kažu.

 

         Isto to se pjevalo i za majku, braću, sestre …

         Poslije kne đever je mladu okreće tri puta naoposle (udesno). Mlada podiže djecu da ugase svijeće od plafon. Đever potom posipa mladu posipačem (sitni novac i bonbone) a onda posipač razbacuju po svim prisutnim.

Istog dana se pozivaju komšije i prijatelji koji donose pite, klanja se akšam i večara se. Poslije večere počinje veselje do jacije. Ranije se za ovu priliku dovodio guslar koji je pjevao prigodne pjesme. Kasnije se umjesto guslara dovodio harmonikaš ili muzičar sa nekim drugim instrumentom ili neka muzička grupa. Potom se klanja jacija. Nakon toga mlada odlazi kod mladoženje «ide u đerdek». To je prvi put da se sastaje mlada i mladoženja.

         Sljedećeg dana je veselje koje se naziva «pilav». Na pilav ne dolazi mladina rodbina. Prije veselja se organizuje pješačka trka. Prvi brzac dobiva košulju, drugi mahramu a treći rubac. Glavni dio veselja je bilo kolo u kome je sestra mladoženje bila kolovođa. Ako nije imao sestre onda je to bila najbliže rođaka.

         Prije pilava se mora obaviti vjenčanje.

         Ako se brak sklapa po Šerijatu, onda mlada i mladoženja idu pred hodžu koji provjerava njihovo poznavanje vjeronauke i potom daje saglasnost da se mogu vjenčati.

 

Smrt

 

         Sve ima svoj kraj, pa i život. Pred kraj života se posvećuje posebna pažnja vjerskim obavezama da bi se lakše umrlo, da bi se život završio što je moguće dostojanstvenije. U tom cilju se obavezno posti uz Ramazan, ide se redovno na džume, klanja se svih pet vakata. Kolje se kurban. Poslije smrti, nasljednici su dužni nastaviti klanje kurbana najmanje tri puta.

         Umrla osoba ili meit se okreće prema Kibli. Dok se meit ne ukopa u kući se ne gasi svjetlo. Noć poslije dženaze se, takođe, svjetlo ne gasi. Dok je meit u kući dolaze komšije i prijatelji i naizmjenično se sjedi pored meita do dženaze.

Prije dženaze meit se kupa «čini se gasul». Potom se meit uvija u bijeli bez. Meit se nosi prema mezaru tako što se formiraju  dva reda i meit ide sa ruke na ruku. Glava meita mora biti okrenuta prema groblju.

         Pored mezara se klanja dženaza. Poslije klanjanja hodža pita sve prisutne da li opraštaju eventualne grijehe meitu i da li je kome ostao nešto dužan.

         Poslije dženaze treba otići u kuću nasljednika umrlog. Tom prilikom se može jesti i popiti kafa, ali se ne dijeli šerbe.

 

 

Dženaza Mehmedu Liliću

 

 

 

Additional information